Puno je posla s njim. Kasno se budi nakon zime, ima velike grozdove, što može biti i velik problem pa stalno treba skidati višak. Treba mu smanjiti prinos na manje od kilograma po trsu, a ne smije se brati prije nego što grožđe nakupi 100 stupnjeva po Oechslu. Dozrijeva tek u trećoj fazi pa se berba otegne. Nama je to koliko toliko u redu jer imamo i rajnski rizling koji se kasno bere. No sadnju syraha na Plešivici drugima ne bih preporučio. Tako Velimir Korak, veliki plešivički vinar po kakvoći vina, a ne po površini vinograda, zbori o syrahu koji proizvodi jedini u tom hladnom dijelu Hrvatske. Može to izgledati kao da se žali, no kad čašu syraha prinese nosu pa ustima, svaka sličnost sa žaljenjem nestaje. Na licu mu osvane zadovoljni smiješak.
Berba 2009. prva je s kojom je ozbiljnije izašao na tržište. To nije slatkasti i gusti crnjak, kakve rade na južnoj Zemljinoj polutki i koji se svima sviđaju. Naprotiv, ovim vinom dominiraju ugodne kiseline.
– Veliki su proizvođači navikli ljude na syrahe s tri-četiri grama neprevrelog šećera. Time dočaraju slast koje samo vino nema. Mi to ne radimo. Tu je možda gram prirodnog šećera, a ostali ugodni okusi rezultat su spontane malolaktičke fermentacije, kojom se gruba jabučna kiselina pretvara u ugodnu mliječnu, te dvogodišnjeg odležavanja u drvenim bačvama. Godinu dana u malim, ali ne novima, pa godinu dana u velikoj – otkriva Velimir dio tajnovitog puta do velikog vina.
Berbe 2010. nema jer, kaže, nije bila godina za takva vina pa je syrah završio u svježem vinu rosé koje je, naravno, popijeno kad mu je bilo i vrijeme, tijekom ljeta 2011. Ali ta je jesen zato dala izvrsno grožđe.
Syrah 2011. još je u bačvicama. Mirno putuje kroz vrijeme i dosad ga nije trebalo sumporiti. Uskoro će ga prebaciti u veliku bačvu u kojoj će biti do sljedeće jeseni. Već se vidi da će to biti punije, vruće vino, prije svega zato što je i mlada loza zrelija. I već je sad berba 2011. primjerena tamnijemu mesu, poput guske, a dvije godine stariji syrah traži nježniju janjetinu ili jaretinu.
Velimir Korak bio je vinar 2008. godine u izboru časopisa Svijet u čaši. Za tu je titulu bio najzaslužniji chardonnay 2003. odnjegovan na kvascima. Bilo je to jedno od prvih vina proizvedenih burgundijskom tehnologijom koja je u nas postala popularna nakon plešivičke premijere. Osim Koraka, takve su chardonnaye tad počele raditi i obitelji Tomac, Šember te Režek. Danas natpis “sur lie” (na kvascima) možemo naći i na graševinama, babićima, sauvignonima, maraštinama, malvazijama…, vinima iz cijele Hrvatske.
Osvojivši tržište bijelih vina, Korak se okrenuo crnom pinotu. Berbu 2005. nudio je sramežljivo, sljedeću već otvorenije, a 2007. dala je legendarno vino čijih butelja više nema. Ostali su samo magnumi, velike 1,5 litarske boce toga velikog vina namijenjenog biranim, malim društvima, ali samo u velikim prigodama. Za utjehu, berba 2009. kakvoćom je blizu, a berba 2011., koju još treba pričekati, možda ga i nadmaši.
A novi Korakov favorit jedno je od najrasprostranmjenijih i najomiljenijih vina svijeta. U Europi, Argentini, Čileu i većem dijelu SAD-a zovu ga syrah. To su mu ime dali u dolini francuske Rhone, odakle vjerojatno potječe. Carole Meredith s kalifornijskog Sveučilišta Davis, koja je dokazala i da je zinfandel, odnosno primitivo, kaštelanski crljenak te otac plavca malog, otkrila je 1999. da su roditelji syraha francuske sorte, crna dureza i bijela mendeuse blanche.
Australija, Novi Zeland, Južna Afrika i Kanada zovu ga shiraz po bivšoj iranskoj prijestolnici koju opisuju kao grad pjesnika, vina i cvijeća, a dugo se smatralo i da je sorta u Europu stigla otamo. U Hrvatskoj tako svoje vino zove Alen Bibich iz Plastova kraj Skradina. Sinonimi za sortu su Antourenein Noir, Balsamina, Cardive, Entournerein, Higninn Noir, Mar sanne Noir, Schiras, Sirac, Sira, Syrac, Serine, Sereine…