Lagano, bez tanina, veselo, svježe i mlado, opis je tipičnoga provansalskog roséa koji je danas standard u proizvodnji ružičastih vina koja su popularna ljeti jer su relativno jeftina, gase žeđ i nemaju puno alkohola.
Što se boje tiče, standarda nema. Krovna udruga vinara Provanse dopušta šest boja koje podsjećaju na lubenicu, breskvu, crveni ribizl, crveni grejp, mango i mandarinu. Španjolci su, pak, dokazali da se boja ružičastih vina mijenja u boci. Sveučilište u Navarri 16 mjeseci promatralo je šest roséa. Trebalo im je tri, četiri mjeseca da se boja maline pretvori u jagodu, a još tri mjeseca poslije nalikovala su na crveni ribizl. Do kraja eksperimenta dva su vina posvijetlila do boje lososova mesa, kako sommelieri često opisuju rosée.
Roséi se rade od crvenog grožđa čije se bobice ostave u grožđanom soku nekoliko sati. Kad bi tako macerirale nekoliko dana ili tjedana dobilo bi se crveno vino, koje se kod nas naziva i crnim. Da se bobice odmah maknu iz soka, i od crvenoga grožđa dobili biste bijelo vino. To su svojedobno neki moslavački vinari radili od frankovke, no vino je, osim nedostatka boje, imalo i premalo “tijela”, snage te okusa.
Sivi pinot jedina je bijela sorta grožđa koja daje ružičasto vino. Ovo “bijela sorta” treba shvatiti uvjetno jer je zrelo grožđe tamne, sivoplave boje pa kad se sivi pinot, koji je inače klon crnog pinota, macerira više sati, i njegovo će vino postati tamnije. Takve sive pinote rade u Alsaceu, a kod nas ih imaju Drago Kurtalj s Plešivice (na slici gore) te obitelj Jakovac iz Erduta.
Šest hrvatskih “pravih” ružičastih vina berbe 2011. Udruga za kulturu stola G.E.T. predstavila je u restoranu Republica zagrebačke Gradske kavane. Izabrali su po dva iz Slavonije (Kutjevo i Krauthaker), Istre (Degrassi i Trapan) te Dalmacije (Korta Katarina i Senjković). Tu standarda nije bilo. Boje su varirale od kožice crvenog luka pa do rubina, a u čaši su se izmjenjivali mirisi maline, domaće i šumske jagode, crvenog ribizla, crvenog grejpfruta, ruže, trešnje i limuna. Samo su kutjevački roséi donekle zadovoljavali “provansalsku piriču” o ljetnim osvježavajućim vinima, no ni ona nisu bila sasvim lagana. Štoviše, Krauthakerov od merlota, syraha, crnog pinota i cabernet sauvignona imao je 13 posto alkohola, no i lijepu svježinu koja je prikrila snagu.
Istrani su ponudili rosée od kombinacija domaćih i internacionalnih sorti. U Trapanovu Ruby Roséu su merlot, syrah i cabernet sauvignon začinjeni teranom, a u Degrassijevu La vie en rose refošk je sljubljen s merlotom i crnim pinotom. Dalmatinci su se predstavili plavcem malim i to su bila najbolja (i najskuplja) vina, ali netipični roséi. Na slijepom kušanju mnogi bi pomislili kako je riječ o crnim vinima.
To, naravno, nisu svi hrvatski roséi. Dojmljiva ružičasta vina redovito imaju Zlatan Plenković s Hvara, Saints Hills s Pelješca, Istrani Kozlović, Kabola i Roxanich, Korak s Plešivice, Bolfan Vinski vrh iz Zagorja, Feravino iz Feričanaca, Josić iz Baranje, a Iuris iz Aljmaša ima dva, suhu Rosaliju i polusuhi Rosé. I za ta se vina može reći da svako ima svoj faktor, po boji, aromama, okusima, slatkoći i cijenama. Roséa je u Hrvatskoj posebno puno bilo iz lošije berbe 2010. od koje su mnogi radili ružičasta umjesto crvenih vina. No šest prvospomenutih vina proših dana u Gradskoj kavani točila su se na čaše, pa su ih mogli kušati i oni kojima je butelja preskupa.
Na sličan će način Udruga G.E.T. tamo predstavljati vina i sljedećih mjeseci. Najavili su međimurske vinare s pušipelom, kako oni zovu našu staru sortu moslavac, te bijela dalmatinska vina sljubljena s kineskom, dalmatinskom i talijanskom kuhinjom u rujnu. Na jesen će ponuditi na kušanje i malvazije s tartufima, palačinke s muškatima te u prosincu sve hrvatske pjenušce.