Čemu služe svinjske nogice i kožice znaju svi ljubitelji hladetine, ali i majstori kotlovine. Upravo ti, možda i najmanje cijenjeni dijelovi svinjskog mesa, kotlovini daju poseban, puni okus. Kuhaju se u onom slavnom saftu u koji će kasnije uplivati komadi vratine, karea, kobasice, pa i pokoji komad piletine. Kotlovina je već desetljećima subotnji gablec Samoboraca i njihovih dragih gostiju iz Zagreba kojeg od milja zovu Selo kraj Sanobora. 
Jede se na Sajmištu, koje je osnovano radi trgovine stokom, peradi i poljoprivrednim potrepštinama, a danas je pravo malo izletište na kojem se prodaje sve, od igle do lokomotive, uključujući holcgeringe, gefufne i cinculatore… Tko nasjedne na priču, pa upita što su te tri stvari, sramotu može oprati samo časteći kotlovinom. Kod Suše je, mnogi kažu, najbolja i njome se, uz pokoji škropec, a to je decilitar vina poškropljen s nekoliko kapi kisele vode, u pravilu zaključuje kupnja stoke ili neke druge vrednije robe.
Preko sajmišta jedan je put do Samobora onima koji se ne žure previše, a drugi, puno ljepši i ugodniji, ali ponekad naporniji, je preko Jastrebarskog. Zašto? Pa zbog Plešivice, 778 metara visokog gorskog masiva između Jaske i Sanobora te plešivičke vinske ceste na kojoj se fino pije, a podjednako dobro i jede. Kao što su nekad Zagrepčani išli u okolicu, a prvenstveno je to bio Samobor, na izlet, dobar ručak i kupicu vina, tako Samoborci danas idu na Plešivicu. Prekrasan kraj s jedinstvenim amfiteatrima u kojima raste vinova loza ima desetke mjesta na kojima se ljubitelji dobre hrane i finog vina neće razočarati.
Na Plešivici se ne smije propustiti copanjek. 
Tako s jaskanske strane zovu slani kolač od krušnog tijesta punjen sirom i vrhnjem te zelenim povrćem. Izbor povrća ovisi o sezoni i afinitetu kuharice, a stavlja se luk, špinat, kopriva… Ili ništa od toga. Sa samoborske strane, u Rudama, copanjek je greblica. A osim tog deserta koji često služi i kao predjelo, svaka postaja plešivičke vinske ceste ima domaće suho meso, gotovo isključivo od svojih svinja. I svježi ili posušeni pa malo podimljeni sirevi su od mlijeka krava iz vlastitih štala. Ili u najgorem slučaju susjedovih. Glavno jelo dogovara se s domaćinom. Jedinstvena je tu prilika uživati u peradi koja je hodala po dvorištu. Panirana piletina kupljena u nekom trgovačkom lancu nema doista nikakve veze s pohanim picekom na Plešivici, a patkica s mlincima pamti se jako, jako dugo. Sve dok se ne dođe ponovno. Vrlo često se nudi divljač. Na vinograde na donjim obroncima Plešivice nadovezuje se gusta crnogorična šuma u kojoj se «skrivaju» srne i divlje svinje. A za kraj u pravilu se služe savijače. Štrudli (ovdje su oni muškog roda) od sira, jabuka, bobićastog voća ili grožđa. Da grožđa. Od malo posušenh bobica sauvignona. Izvrstan je.
Takav izlet na Plešivicu treba pomno isplanirati i treba se najaviti. Tamo nema restorana u zagrebačkom (ili samoborskom) smislu riječi nego su to obiteljska poljoprivredna gospodarstva koja se bave i ugostiteljstvom ili turizmom kao dopunskom djelatnošću. To ne znači da su lošije opremljeni od restorana. Dapače. Imaju sve što treba, a ugođaj je otprilike kao da ste doma. Samo ne trebate spremati hranu i prati posuđe.
Izlet počinje u predgrađu Jaske: U Donjoj Reki kod Tomca (lijevo) ili u Donjim Pavlovčanima kod Šembera. Riječ je o obiteljima čija su vina među najboljima u Hrvatskoj, a i šire. Čaša, dvije (ili tri) pjenušca izvrstan su aperitiv. Kod Tomca svakako treba kušati Classic, bijeli suhi, tri godine odležani pjenušac mješavina je chardnnaya te desetak starih plešivičkih sorti iz vinograda posađenog prije više od 70 godina. Šemberov bijeli pjenušac jednako je zreo, a osnovno je vino od chardonnaya, graševine i, opet plešivičkog «začina», stare, gotovo zaboravljene sorte žuti plavec. Obje obitelji imaju i fine ružićaste pjenušce. 
Tomcima boju daje portugizac, a Šemberima crni pinot. Tko želi uživati u mirnim vinima, neće mu lako biti odabrati. U tom su kraju najbolji hrvatski chardonnayi, rajnski rizlinzi i crni pinoti pa svakako treba u njima uživati. Kod Tomca naprosto se ne smije propustiti prilika za kušanjem vina iz amfora, a kod Šembera macerirani bijeli pinoti ili spomenuti žuti plavec. To lagano, osvježavajuće vino jedino Šember puni u bocu u komercijalno značajnim količinama. Od Šembera put prema vrhu Plešivice vodi preko podruma Damira Režeka čiji je pokojni otac Drago prvi radio likerska vina na Plešivici i danas imaju takav jedinstveni, slatki crni pinot. On su prvi imali i vrhunsko vino na Plešivici. Riječ je o odličnom sauvignonu. Ova obitelj Režek treći je vinarski as Plešivice. Treba spomenuti da isto prezime imaju i Zdravko Režek, poznat po finom zelenom silvancu, te Krešo Režek glasovit po rizlingu.
Četvrti je as s Plešivice niti kilometar dalje. Na vrhu brdašca, odmah iznad vinograda, prekrasno je imanje Velimira Koraka. Chardonnay, sauvignon, rajnski rizling, syrah te crni pinot pet je Korakovih aduta kojima je 2008. zaslužio i titulu vinara godine u Hrvatskoj. A njegova supruga Mirjana svojom bi patkicom mogla zaslužiti i titulu kuharice godine. Podjednako je tu lijepo zimi, u prekrasnoj sobi s velikim otvorenim kaminom, ili ljeti, za stolom pod dva ogromna stabla (lijevo), s kojega pogled puca na dolinu Kupe, Klek, vinograde ili šumu podno vrha Plešivice. I od Tomca je lijepi put do Koraka, malo dulji, no s više zanimljivih postaja. Takva je podrum Velimira Jagunića. Ako ni zbog čeg drugog, onda zbog velikog traminca berbe 2009. Izvrsno suho vino, s malo potisnutijim mirisima nego što su kod iločkog, primjerice, no zato puno snažnijeg tijela koje daje više prilika za sljubljivanje s jelima Jagunićeve supruge Snježane. Berba 2009. bila je šampion ocjenjivanja vina Zagrebačke županije 2010. godine, a vino je i danas u izvrsnom stanju.
Vrlo lijepe prostorije za prihvat gostiju imaju i Franjo Kolarić u Hrastju Plešivičkom, Drago Ciban u Pavlovčanima čiji su gosti većinom lovci, već spomenuti Krešimir Režek u Plešivici, Siniša Šoškić u Gornjoj Reki, a kod kojeg god vinara s vinske ceste zastali barem na čašu vina ili čašicu rakije odnosno likera koje gotovo svi rade, nećete požaliti. Sve adrese, kartu i brojeve telefona može se pronaći na internetu, na adresi http://www.zagrebacka-zupanija.hr
Na putu prema vrhu Plešivice valja zastati kod Roberta Braje u Lokošin Dolu zbog crvenog veltlinca. On je i jedini koji ga puni u butelju kao samostalnu sortu. Posljednja plešivička vinska postaja jedina je sa samoborske strane brda, a to je obitelj Sirovica iz Prekrižja Plešivičkog. Od njih se, preko Ruda ili preko Anindola, brzo stiže na središnji samoborski Trg kralja Tomislava. Na kolače u slastičarnicu U prolazu (desno) gdje su, osim glasoviti kremšnita, izvrsni išleri, Jelačić šnite i kolači od kestena skupljenih u šumama oko Samobora. U gostionici Tin na Trgu vlasnik Marijan Žganjer nudi izvrsna vina od chardonnaya, graševine, sauvignona bijelog, i cabernet sauvignona, te na bermet. Nakon Filipca te Pavlina pojavio se i treći veći proizvođač bermeta Fabek pa se lijepo mogu kušati i tri tipa tog slatkog kiselkastog i gorkastog dižestiva rubinski crvene boje.
Naravno, i u Samoboru se fino jede. Bilo u izletištu Anindol iznad grada, poznatom iz filma Tko pjeva zlo ne misli, bilo u krčmama Pri staroj vuri i Gabreku u središtu grada, bilo na putu pema Bregani i Sloveniji. Tamo su redom Mirna, Zeleni papar, Grgosova špilja (lijevo) u Otruševcu, Vilinske jame u Grdanjcima, Gabrovica malo iza Jama te Eko selo Žumberak u Koretićima gdje se može i jahati čekajući ručak, ali i prespavati u kućicama na rubu šume.
I za kraj, upozorenje: U ovom prekrasnom kraju ne treba tražiti cuisine nouveau, haute cuisine i slične nove, visoke, svjetske, svemirske ili moderne kuhinje. Tu se jednostavno fino i dobro jede. Fino, zato što su bake naučile kuhati svoje kćeri, snahe ili unuke, a dobro zato što tu nema korporativno globalističkih namirnica. Nema ni ulja, koristi se svinjska mast, a sve, ili barem sve što može biti domaće, domaće je. I to se u svakom zalogaju osjeti. Ipak, i u toj oazi tradicionalne proizvodnje i pripreme hrane možda ima malo molekularne gastronomije. Molekule grahove salate s bućinim uljem lako iz krutog i tekućeg stanja prelaze u plinovito.
Samoborski gastro-leksikon
Samoborska salama radi se od mesa svinja koje moraju biti najmanje 18 mjeseci stare. Koriste se but, kare i slanina s leđa.
Samoborska češnjovka manja je od salame i jačeg okusa po, naravno, češnjaku. Radi se d svinjskog i goveđeg mesa.
Bermet je staro samoborsko piće od vina u kojem se macerira voće i razne biljke. Nekad se prodavao na recept, a zvali su ga pelinkovac.
Muštardu su Samoborce naučili raditi Francuzi početkom 19. stoljeća. Riječ je o tučenoj gorušici u koju se ukuhavaju pekmez od grožđa, začini…
Samoborska kremšnita jedinstvena je po laganoj, gotovo prozračnoj kremi za koju treba napraviti tri smjese i pustiti da se ohladi.
Bistranjga je staro samoborsko ime za pastrvu. U uzgajalištu Biserna mladica kraj Bregane meso te fine ribe drže u salamuri divljeg luka i začinskog bilja i dime ga. Nešto posebno.
Rakije i likeri Perković među prvima u Hrvatskoj od 2008. imaju certifikat ISSO 22000 kojim u nekoliko minuta mogu dokazati s koje je voćke stiglo voće za rakiju u pojedinoj boci.
Vendicija jelen samobrska je tvrtka koja prerađuje meso jelena, vepra, srne, medvjeda i muflona u vrlo fine salame i paštete.
Vino.hr online vinoteka