Piše mi prijatelj koji desetljećima živi u inozemstvu i pita:
Koje je najbolje bijelo vino, a koje crno u cjenovnom razredu do 10 eura. Ne snalazim se u trgovinama i vinotekama, ponuda je prevelika, zavapio je tražeći pomoć multitalentirani čovjek koji je u našim mlađim danima lijepo svirao i pjevao, dosta dobro pisao, ponešto i crtao, slikao ili barem skicirao, a danas je uspješni arhitekt.
Ne odgovaram mu, ali si mislim: Nema najboljeg vina, dragi moj.
U stvari ima, ali ima ih previše. Svako dobro vino može biti najbolje u određenom trenutku, a da ne citiram staru izreku “pijanaca”: Najbolje je ono koje je na stolu. Ako je doista riječ o vinu, a ne o patvorini u kojima ove stranice nisu posvećene.
I dalje mu ne odgovaram, ali sam sebe pitam: Pa, jesi li ti umjetnik, dragi moj, ili samo kopirant?
U umjetnosti je, barem kako je ja shvaćam, poput samog djela podjednako važan i put kojim je umjetnik do tog djela stigao. Nitko, naime, nije sjeo pred štafelaj, za glasovir, pisaći stroj ili crtaći stol i “napravio” umjetnost. Tražili su svoj put danima, tjednima, mjesecima… I vino treba tražiti. Ne mjesecima ili godinama, nego cijeli život. Upravo činjenica da nema najboljeg vina najljepša je u tom gotovo beskonačnom svijetu. Uostalom, što bi se dogodilo da nađemo najbolje vino? Prestali bi piti druga. A to nikako ne bi bilo dobro.
Pij kalifornijski chardonnay i čileanski merlot, “pomogao” sam mu na kraju jer nije red da prijatelju ne pomogneš čak i ako znaš da će mu ta pomoć odmoći. Lišit će ga godina i godina uživanja u vinima dok ona najbolja ne pronađe sam. No, s njim o vinu svakako više neću pričati.
Otprilike istovremeno kad sam razmišljao kako da prijatelju pojasnim razliku između umjetnika stvaratelja i onih koji samo kopiraju umjetnost, obradovao me drugi prijatelj, kolega iz novinarstva, struke koja s umjetnošću ima malo veze i prije bi se mogla usporediti s kopiranstvom. No i to, čini se, ovisi o čovjeku.
Godinama sam na Krku i u svojoj Slavoniji pio različite žlahtine. Nekad su mi odgovarale, drugi puta nisu, neke su mi se svidjele, druge baš i ne. Ali ovakvu još nisam pio, piše mi nakon vikenda u Vrbniku tijekom kojega je kušao Šipun, žlahtinu vrsnog agronoma i poznatog rasadničara Ivice Dobrinčića.
Dopalo mu se to doista fino vino od skromne sorte koje je Dobrinčić začinio s malo drveta što drugi Vrbničani izbjegavaju. A meni se dopalo što kolegi nije bilo teško iz Osijeka “skočiti” do Krka kako bi probao žlahtinu za koju je čuo da je dobra (drago mi je da je to čuo od mene). A drago mi je i da mu nije teško ni lutati vinskim cestama i putovima Podunavlja i svako malo iznenaditi me pričom o nekom novom finom vinu koje je kušao. Zbog elana s kojim istražuje vina te oduševljenja s kojim o vinima priča on je veći umjetnik od mnogih kopiranata koji se predstavljaju kao umjetnici. I zbog toga on i njemu slični entuzijasti trebaju što češće pričati o vinu.
Vino.hr online vinoteka