Volim gostima ponuditi dobro vino. Obično tražim vino kakvo, po mojoj procjeni, nisu još pili i ne pričam o njemu prije prvog gutljaja. Volim vidjeti kako reagiraju na nešto posebno. I u pravilu mi se sviđa kako reagiraju žene, a sa “svojima”, muškarcima, nisam sasvim zadovoljan.
Bilo nas je šestero i potočio sam tu, Englezi bi rekli “the”, graševinu Vlade Krauthakera, izbornu berbu prosušenih bobica 2007. Tko još ne zna, riječ je o prvom hrvatskom vinu u ponudi ponajboljeg svjetskog restorana, The Fat Duck (Debela patka), koji nedaleko od Londona drži Heston Blumenthal, jedan od najboljih svjetskih kuhara. Čašu tog slatkog vina gošće su prihvaćale pomalo nezainteresirano, ne prekidajući razgovor, no čim su je prinijele nosu, oči su im doslovce zaiskrile. Već pri prvom gutljaju sasvim su se koncentrirale na vino. I bile su iskreno oduševljene.
- To je nektar, to je med, to je najbolji sladoled! Zašto to češće ne pijemo? Zašto je u tako maloj boci? Probaj, probaj – ispitivale su i nagovarale jedna drugu na kušanje. Nije ih zanimalo koja je to sorta, kad je grožđe brano, u čijem je podrumu vino odnjegovano, pa čak ni koliko stoji. Na to im pitanje, doduše, ne bih mogao ni odgovoriti jer se ova graševina u Hrvatskoj ne može kupiti. Blumenthal ga prodaje za 75 funti (oko 850 kuna). To i nije previše skupo jer toliko stoje dobra predikatna vina i u našim restoranima. Damama je bilo važno da im je vino fino i to su bezuvjetno pokazale.
Gospoda su, pak, bila suzdržana. Znaju dobro što su predikatne berbe, znaju koliko ta vina mogu biti slatka, a koliko skupa, znaju naravno i za Vladu Krauthakera. Počeli su pričati o stilovima koji im se sviđaju ili ne, te o sauternesima, glasovitim bordoškim slatkim vinima koje su pili, a proizvode se od sasvim drugih sorata i sasvim drugom tehnologijom. O samoj je graševini bilo malo riječi. Razgovor je tekao otprilike kao da gledamo Ferrari i uspoređujemo ga s Aston Martinom u kojeg nikad nismo ni sjeli, a inače vozimo nekog karavana srednje klase.
Ponuda vina je već po broju stilova višestruko bogatija od ponude automobila. O broju dobrih proizvođača i njihovih etiketa ne treba ni govoriti, a bezuvjetna je istina da se vino razlikuje i od boce do boce. I zato svakoj treba pristupati sasvim otvorena srca.
Ovu veliku Krauthakerovu graševinu pili smo uz dva deserta. Torti od voća i sira izvrsno je pristajala zbog lijepih kiselina, a orehnjači zbog slatkoće i izraženih aroma prezrelog voća te plemenite plijesni. Muška je primjedba bila da bi bolje pristajala uz gusju jetru. Pristajala bi sigurno, no zanima me što bi bilo da smo je tako i kušali. Vjerojatno bi mudro rekli da bi bila bolja uz deserte.
I zato, dobro je da žene pričaju o vinu koje kušaju, bez obzira na to koliko o njemu znaju. One ne razmišljaju kakav će dojam njihove riječi ostaviti i ne traže pojmove iz stručnih vinskih analiza nego jednostavno kažu što misle. Bilo to dobro ili loše. A muškarci žele zazvučati mudro. Prihvatit će, ili barem hiniti da prihvaćaju, autoritet onoga tko im služi vino, no svoje će mišljenje sakriti. Svaki pravi muškarac, uostalom, najbolje vozi i sve zna o nogometu, seksu i vinu. Malo ih, međutim, zna da poslovica “In vino veritas” ne mora značiti samo da se nakon nekoliko ispijenih čašica govori istina. Znači i to da svako vino zaslužuje samo istinite i iskrene riječi.
Ova priča ispričana je kao dojam s jedne prijateljske večere, a u stvari je sukus desetljenih iskustava s kušanja vina na kojima su bili entuzijasti, a ne profesionalci. S obzirom da sam u njoj pomalo ocrnio svoj spol, nadam se da i ja ne zvučim tako “mudro” razgovarajući o temama u koje se (ne) razumijem onoliko koliko se prosječni konzumenti (ne) razumiju u vino.
Vino.hr online vinoteka