Kad je austrijski staklar Claus J. Riedel nakon drugog svjetskog rata počeo pričati kako kvaliteta vina ovisi i o čaši u kojoj se vino poslužuje, gotovo svi su ga smatrali ludim. Imao je samo jedan način da obrani svoju čast i čast osam generacija njegovih predaka koji su još 1756. u današnjoj Češkoj osnovali tvornicu stakla. Morao je svoju tvrdnju dokazati u praksi i 1950. godine proizveo je prve vinske čaše na stalku od prozirnog kristala bez kakvih se danas ne može zamisliti ni uživanje u vinu kod kuće nakon obiteljskog ručka, a kamoli neko ozbiljnije kušanje. Claus J. Riedel dokazao je tada je dokazao ono što danas znamo – crni pinot poslužen u uskoj i visokoj čaši pružit će nam upola manje užitka nego ako ga kušamo iz široke trbušaste čaše kojoj se vrh lagano sužuje. Tek će tada jedno od za podrumare najzahtjevnijih vina dati ono najbolje od sebe – lijepu crvenu boju kad se pogleda prema svjetlu te karakteristične arome malina, trešanja, ruža, komposta i divljači. Ista je priča i sa svakom drugom sortom ili vrstom vina pa ne čudi da je ovaj vizionar još za života, a preminuo je 2004. godine, u vinskom svijetu postao podjednako poznat kao Dom Perignon, primjerice. Tvornica i dalje nosi njegovo prezime, vodi je Clausov sin Georg koji već priprema svoju djecu, Laetiziju i Maximiliana za preuzimanje tvrtke, i još uvijek postavlja standarde u proizvodnji vinskih čaša.
A priča je sasvim jednostavna. Svako vino ima svoje mane i prava će ih čaša sakriti. Primjer je to čaše za chardonnay koja ima širok otvor kako bi se naglasile kiseline. Chardonnay, naime, često pati od pomanjkanja kiselina koje će u dobroj čaši jače doći do izražaja. Suprotna je, primjerice, čaša za aromatični sauvignon. Ona je pri vrhu jače sužena baš da bi se spriječilo “prosipanje” najfinijih aroma koje će prava čaša usmjeriti točno u nos.
Stalak je kod čaše bitan iz tri razloga. Praktičan je taj da se držeći čašu za stalak ne grije njeno tijelo, dakle ne grije se ni vino.Osim toga kad se čaša drži za tijelo uvijek ostanu otisci prstiju, što doista ne izgleda lijepo. Kod samog kušanja, pak, držeći čašu za stalak lako ju je nagnuti pod 45 stiupnjeva i pogledati prema svjetlu je li vino bistro i kakva mu je boja, te zavrtjeti vino u čaši prije nego što ga se pomiriši.U posljednje vrijeme ima i čaša koje s unutarnje strane tijela imaju zavijenu izbočinu po kojoj se vino “razbija” kad se čaša zavrti i prije se prozrači i razvije arome. Takve se čaše uglavnom koriste kod kušanja vina, a ne za redovito uživanje u njemu.
Čaše za crno vino u pravilu su puno veće od onih za bijelo, a dvije su osnovne vrste. Ona okruglog tijela namijenjena je bordoškim, a ona tulipanasta burgundskim crnjacima, dakle crnim pinotima. Kod naših vina dalmatinske crnjake možemo točiti u bordoškim, a terane, te kontinentalna crna vina u burgundijskim čašama. Kako im je zapremnina pola litre ili veće, neće izgledati ukusno ako se vinom ispuni više od trećine čaše. Postoji okvirno pravilo da se šestinom do četvrtinom sadržaja boce crnog vina ispuni trećina do polovine čaše. S više vina čaša bi već bila i preteška za držanje i lagodno uživanje u vinu.
Kod bijelih, pak, vina čaše su u pravilu puno manje i pune se do polovine. Tulipanasta će, osim za sauvignon, poslužiti i za muškatna suha vina, a ona ssuženoga vrha i za rajnske rizlinge. Graševine, primjerice, moogu se služiti u oba tipa, ovisno o kiselosti vina i bogatstvu njegovih aroma.
Čaše za pjenušac u pravilu su visoke i uske kako bi vino što duže “perlalo” i mjehurići se uzdizali što pravilnije.Treba izbjegavati široke i “plosnate” čaše jer u njima pjenušac vrlo brzo izgubi svoje “zvijezde”.
Oblik čaše uvjetovan je i građom ljudskog jezika. Vrškom jezika osjećamo slatkoću, njegovim stranicama slanost, gornjim dijelom kiselost, a stražnjim gorkoću, odnosno trpkoću. Dobro odabrana čaša vino će usmjeriti na onaj dio jezika koji je za pojedino vino najvažniji.
U domu ljubitelja vina trebat će još i manje čaše za likerska i slična vina poput porta ili prošeka, te predikatnih vina. One trebaju biti sužene pri vrhu da se kod vrtloženja razviju sve kompleksne arome koje takva vina sadrže.
Vinske čaše treba držati u čistom i suhom, zatvorenom prostoru (ormaru) i to s otvorom prema gore kako se u čaši ne bi stvarali i zadržavali neugodni mirisi. I najbolje čaše ne treba čuvati za goste, već u njima, kao i u vinu treba uživati svakodnevno.