James Bond više nije duhovit, nije ni lijep, čak ne pije ni dry martini. U novom filmu “Zrno utjehe” umjesto “protresenog, a ne promiješanog” legendarnog koktela, Daniel Craig pije Coca Colu zero koja je samo za tu priliku preimenovana u “nula-nula-zero”. Jedino bondovsko što je ostalo u novom filmu o Jamesu Bondu je šampanjac. Još u prvom filmu najdugovječnijeg seriala, Bond se uhvatio za bocu Dom Perignona godine i kad mu je negativac rekao “to je berba 1955., bilo bi je šteta razbiti”, Bond je lakonski odgovorio: “Više volim 1953.” I dok je u prvim filmovima pio najpoznatiji šampanjac najveće šampanjske kuće, Dom Perignon kojeg proizvodi Moet&Chandon, u posljednjima pije Bollinger. I na tome mu doista treba pozavidjeti. Bollinger je najveća šampanjska kuća koja nije otišla na burzu, nego je i dalje u vlasništvu istoimene obitelji. Riječ je o kući u kojoj se ne može kupiti vino, štoviše, ne primaju ni goste. Osim uz preporuku. A s preporukom se otvaraju i vrata podruma prepunih boca “običnih” Bollingera koji se zovu Special Cuvee i Special Cuvee Rose, posebnih Bollingerovih vina Grand Anee (velika godina) koja se rade samo u vrlo dobrim godinama, te još posebnijih R.D. 
Tek kad šampanjac iz vrlo dobre godine odleži pet godina u podrumu, skupi se obitelj, kuša ga i odluči hoće li to biti “samo” Grand Anee ili će ga ostaviti još dvije-tri godine i puniti ga pod najekskluzivnijom etiketom R.D. To je kratica od “recently degorged”, odnosno nedavno degoržirano što znači da je nedavno, a datum piše na boci, skinuto s taloga i začepljeno karakterističnim plutenim čepom.
Iako Bollinger ne spada u najstarije šampanjske kuće, zbog odnosa prema vinu koje rade priča o Bollingeru u stvari je priča o šampanjcima. Bollinger je njemačko prezime koje se u Champagnei prvi puta spominje krajem 16. stoljeća. Vinom su se prvi Bollingeri počeli baviti u 18. stoljeću, a 1829. osnovana je današnja tvrtka. Već 1884. postali su službeni snabdjevači engleskog dvora. To je valjda bila i ulaznica u filmove o Jamesu Bondu u kojima se pojavljuju od “Živi i pusti umrijeti” iz 1973. godine. Bollinger je jedna od rijetkih velikih šampanjskih kuća koja većinu vina rade od grožđa iz vlastitih vinograda. Drugi uglavnom otkupljuju grožđe ili mošt. 
Jedina su velika kuća s vinogradima otprije filoksere, bolesti koja je na prijelazu s 19. na 20. stoljeće poharala gotovo sve europske vinograde. U mjestu Ay dva su mala vinograda zasađena crnim pinotom, ukupne površine oko pola hektara. Od tog grožđa, samo kad obitelj odluči da je bazno vino dovoljno dobro za izdvajanje, radi se bijeli šampanjac od crnoga grožđa (blanc de noirs) pod posebnom etiketom VVF što je skraćenica za stare francuske loze.
Po svemu tome vidi se koliko obitelj Bollinger voli šampanjce. Ljubav najbolje pokazuje i glasovita izjava madamme Lily koja je kuću vodila od 1941. i 1971. i u tom razdoblju, kupovinom odličnih vinograda izvanredno pojačala temelje za stvaranje jedne od najznačajnijih šampanjskih kuća.
“Pijem svoj šampanjac kad sam sretna i kad sam tužna. Ponekad ga pijem kad sam sama, a obavezno ga pijem u društvu. Pijuckam ga gad nisam gladna, a pijem kad osjetim glad. Inače ga nikada ne pijem. Osim kad sam žedna”, rekla je Madame Lily i doživjela duboku starost. Kad bi zaposlenici ili šefovi Coca Cole s tolikim užitkom pili takve količine napitka kojeg rade, pitanje je bi li doživjeli njene godine. I zato je šampanjac čak i u nemilosrdnom filmskom biznisu, ostao jači od Coca Cole. I zato ga James Bond i dalje pije.
Vino.hr online vinoteka