Već sam pisao o tom dragulju, rizlingu kasne berbe 1992. Kutjevačkog podruma (lijevo).
Tko se rado prisjeća te godine, treba si kupiti ovu vinsku uspomenu, koju će zbog 6,7 grama kiselina i 20,55 grama šećera po litri, ali i “prave” sorte, moći čuvati desetljećima, bio je dojam nakon kušanja arhivskih kutjevačkih vina prije dvije godine. Eto, baš se ja rado prisjećam te ratne 1992. jer mi se rodio sin. Njegov 18. rođendan proslavili smo sredinom rujna baš s tim velikim rizlingom kasne berbe koji je odlično pristajao uz pačju paštetu na početku ručka. Vino naprosto pršti svim aromama rizlinga. Osjeća se jabuka kroz koju probija dunja, a godine dokazuju petolejske note. A u ustima svaki gutljaj traži još jedan. Sreća da je ostala još jedna butelja za neki sljedeći sinov okrugli rođendan.
Ta 1992. godina očigledno je bila izvrsna za rajnski rizling jer me 2008. oduševio onaj glasoviti Tomčev, također kasne berbe, koji je 1993. osvojio zlatnu medalju na sajmu u Ljubljani (desno). To je suho vino, s malim ostatkom neprovrelog šećera koje miriši po petroleju i smoli, ali prije dvije godine još je imalo i mlađahnih mirisa. Dominirala je, ipak, dunja.
O tome da je rajnski rizling u stvari rajsko vino, razmišljao sam i nekoliko dana uoči sinovljevog rođendana kušajući Weisser riesling 2009. južnoafričke vinarije Hartenberg (lijevo). Weisser riesling južnoafričko je ime za “pravi” rajnski rizling, a imenima Paarl, Cape ili South African riesling tamo zovu staru francusku sortu crouchen koja se uzgajala uz španjolsku granicu, a višeje gotovo nema. No, ovaj pravi rajnski rizling s imanja osnovanog još 1692. vino je prekrasne zelenkaste boje. Na nosu i ustima neodoljivo podsjeća na griz zelene jabuke. Ne one nedozrele, nego jabuke zelene boje. Vino ima “poštenih” 13 posto alkohola koji griju usta pa je trenutno u špici i odlično je pristajalo uz pohane tikvice.