Kao da je stajala u dimnjaku, izgledala je boca sauvignona koju je Mladen Ziber, erdutski vinogradar i vinar, mnogima poznatiji kao donedavni osječki zubar, izvukao iz zakutka svog podruma ukopanog ispod jednog od najljepših vinograda u Hrvatskoj. Sasvim crna, s tvrdom “čađom” koju je noktom trebalo zagrebati kako bi se došlo do stakla, nije baš bila privlačna. Na etiketi su se slova mogla samo nazrijeti, a o kojem je vinu riječ znali smo isključivo zahvaljujući tome što su Mladen i supruga mu Dušica stavili privjesak na kojem su debelim flomasterom napisali Sauvignon 2008.
“Hoćemo li je očistiti”, pitao je Mladen noseći bocu do bačvice koja ispred podruma služi kao stolić za piće s nogu.
“Ni slučajno” odgovorili smo.
“Skupljala je 12 godina tu prašinu, mučila se u mraku, a sad bi je ti u 12 sekundi skinuo”, glumili smo da se ljutimo.
Nismo se više ljutili nakon što smo je otvorili i istočili u čaše. Odmah je oduševila boja. Ima tu zlata, tipičnog za tako zrelo vino, ali ima i predivnih zelenkastih nota koje su davale do znanja da je još u punoj snazi. Miris je isprva bio zatvoren, no sorta se odmah iskazala. 
Ni nakon što se prozračilo u čaši, vino nije napalo nos na onaj “jeftin”, agresivan način na koji to rade banalni sauvignoni. Plele su se arome oko brkova, kao da žele ući u jednu nosnicu pa izaći kroz drugu i bio je to toliko lijep ples da smo odgađali prvi gutljaj. Bojali smo se razočaranja, no za to nije bilo potrebe: okus je apsolutno slijedio miris. Šutjeli smo, jer to je najljepši način da se opiše takvo vino.
Mladen ga je otvorio nakon kušanja sauvignona iz 2019. i 2018., a zaključak je bio da ćemo za 10 godina morati doći provjeriti kako će oni putovati kroz vrijeme pa prašinu nakupljenu na boci pretvoriti u zlato u njoj. Dočekali smo noć razgovarajući o vinu, razišli se, ali već ujutro i vratili na pjenušavi doručak u Mladenovu vinogradu, lijepu priredbu na kojoj je možda i stotinjak ljudi uživalo u vinima i drugih erdutskih vinara. I taj je doručak potrajao, a nakon što je prošlo i vrijeme ručka, mi smo se vratili sauvignonu. Ali ne bijelome, nego njegovu djetetu, cabernet sauvignonu.
Dušica Siber, Mladenova supruga, ali i šefica u OPG-u, otvorila je svoj Cabernet sauvignon 2011. Te velike godine Dušica i Mladen radili su svaki svoj cabernet. Usporedno smo ih kušali još 2015. pa zaključili kako je Dušičin bolji. Sljedećih pet godina nije mu smetalo. Nema na boci toliko čađi, nema u njoj toliko zlata, ali ima rubina. I to jako puno rubina. 
Uživanje u zrelim vinima počelo je večer prije vikenda u Erdutu. U Wine baru Bornstein u Zagrebu predstavili smo pet arhivskih vina Belja. Izabrali smo Frankovku Goldberg 2012. Cabernet sauvignon 2009., Graševinu 2006., Chardonnay Goldberg 2006. i vino iz prošlog tisućljeća, Graševinu 1989.
Pitali smo se ima li starica snage za nastup pred publikom pa smo kušali svih pet boca prije predstavljanja. Četiri su bile odlične, ne iste, ali vrlo slične. Ni jednojajčani blizanci nisu sasvim isti, a mijenjaju se i pod utjecajem okoline, pa i isto vino u mikroklimi boce postaje malo drukčije. Peta nije imala
sreće. Ništa joj se ne može zamjeriti, ali nije bila ravna “sestricama”. Poseban je doživljaj bio usporedba bakice s curicom, Graševinom 2019. koja je bila vino dobrodošlice. I tu smo rekli da je treba kušati ponovno. Ne za 10, nego za 30 godina, kad dosegne bakičinu dob.
Ne smijem prešutjeti crna vina Belja. Oduševila su toliko kombinacijom patine i svježine da sam pišući ovu priču morao otvoriti Frankovku 2012. I riječi su odmah počele stizati brže.
Vino.hr online vinoteka