KORICE5
Ivan Enjingi je prvi na ovim prostorima vratio vinarstvo u ruke jednog čovjeka, što je bilo potpuno u suprotnosti s vinskim kolektivizmom kao jedinom praksom tijekom socijalizma! Vratio je dostojanstvo instituciji vinara! I zbog toga Enjingija treba uvrstiti na prvo mjesto u vinskoj povijesti naše regije. Treba mu izgraditi spomenik zato što je postavio temelje privatnog vinarstva, a radio je to za sve nas, a ne samo za sebe. Postavio je nova vinska pravila, rekao je Aleš Kristančič Movia, legenda slovenskog vinarstva iz svjetski poznate regije Goriška brda, kojega je 20-ak vinskih kritičara sa svih kontinenata 2008. uvrstilo među deset najutjecajnijih enologa svijeta. Njegovu je vinariju Wine Spectator 2009. stavio na listu 100 najboljih u svijetu, a njegovo vino Veliko Belo, mješavina rebule (70 posto), sivog pinota (10 posto) i sauvignona, uvršteno je među 10 najboljih vina svijeta na Food&Wine Classics Festivalu 2009. u američkom Aspenu. Aleš, kojega svi zovu Movia, jedan je od poznatih ljudi iz vinskog svijeta koji govore ili pišu u knjizi “Enjingi, životna priča najvećeg hrvatskog vinara”, koju je Željko Garmaz pripremio u povodu 80. rođendana vinara koji je promijenio vinsku scenu ovog dijela Europe. Među ostalima su Josipa Andrijanić, putujuća enologinja kojoj je rad s Enjingijem 2007. bio među prvim praktičnim iskustvima, bloger Nenad Trifunović Vinopija, vinari Vlado Krauthaker, Antun Adžić, Kruno Sontacchi, pa i vinski publicist Ivo Ivaniš, najzaslužniji za najveće svjetsko priznanje hrvatskim vinima. On je Enjingija nagovorio da 2004. pošalje vino u London na prvo ocjenjivanje britanskog časopisa Decanter. Tamo je Graševina 2002. postala regionalni, a Venje 1998. svjetski prvak, odnosno najbolje ocijenjena mješavina bijelih sorata u kategoriji do 10 funta. Izravna posljedica Enjingijeva sudjelovanja na ocjenjivanju, koje je u međuvremenu postalo najutjecajnije u svijetu, bio je i legendarni članak objavljen u Decanteru pod naslovom “Hvala Bogu na hrvatskim bijelim vinima”. Meni su rekli da opišem deset trenutaka po kojima pamtim Enjingija. Nije bilo lako. Sjetio sam se 10 trenutaka za 10 sekundi, poslije je trebalo izbaciti njih 90-ak koji u knjigu ne stanu.
Ostala je priča “Od zweigelta do zweigelta”, prisjećanje na susrete s vinskim kraljem i njegovim vinima od sredine 80-ih godina prošlog stoljeća do lani. Više od 30 godina prošlo je od dana kad sam najboljem prijatelju, poslije i kumu, za rođendan darovao karton Enjingijeva zweigelta. Kupio sam vina u vinoteci u zagrebačkoj ulici Pod zidom, nedaleko od glavne tržnice Dolac, a i sama prodavačica se iznenadila da netko tako mlad kupuje takva vina. Uživali smo u njima polako, u jednom po jednom, kao što i zaslužuju. Prije godinu dana Željko Garmaz je na Enjingijev 79. rođendan iz njegove arhive izvukao butelju zweigelta, čini mi se da je bila berba 2003. Fenomenalno je bilo vino. Ta mi je berba stigla nedavno, u kutiji s još nekoliko vina, i ponovno je oduševila. Bilo je to na moj rođendan, početkom svibnja, a sredinom mjeseca trebali smo se, tradicionalno, naći u Enjingijevoj vinariji u Hrnjevcu na proslavi njegova. No neće je biti. Enjingi si je darovao 450 kvadrata novog podruma za vinsko posuđe od inoksa kako bi napravio mjesta za drvene bačve i arhivu boca. Nama priprema vino koje će se zvati 80, a stajat će vjerojatno 30 kuna, i bit će mješavina bijelih sorata koje su u slavnom bijelom vinu Venje. Tim ćemo “malim Venjem” slaviti kad zlo prođe. I još 80 godina uživati u njegovim vinima, a potom se dogovoriti kako dalje.