Pada snijeg. Neobično jutro za sredinu travnja. A padao je sve jače. Ne možemo u Kronplatz ili Cortinu, na Kupres ili Jahorinu, ali možemo u smočnicu po glavicu luka i kiselog kupusa te rižu pa do hladnjaka po mljeveno meso. Nema za Hrvate skijanja bez sarme, a do sad mnogi nisu znali da može biti sarme bez skijanja.
Tko god kuha sarmu misli, ma što misli, zna da to radi najbolje na svijetu, pa ni mi iz Jazz kuhinje nismo izuzetak. Zato, nećemo odavati tajne, osim jedne. Graševina Sur lie 2013. Ivice Florijanovića iz Popovače sarmi sasvim dobro pristaje. A i vrlo je fino, puno vino ugodnog bademastog okusa koji vrlo dugo traje. Miris je donekle sortno prepoznatljiv, probija se kroz arome kruha i kvasaca primjerene tehnologiji koja se zove “njega na finom talogu” (nju bolje na finom krevetu) kako se na standardni hrvatski jezik prevodi stara moslavačka uzrečica surlie.
Osjećaju se u nosu vinogradarska breskva i zrela marelica, a okus je ostao “oštriji”, primjeren graševinama iz hladnih područja. Vino nije pretjerano omekšalo, što se zna dogoditi nakon duljeg držanja na kvascima. Kao da je ta izvorno burgundijska metoda za velika bijela vina “odrađena” u inoksu.
Nije, valja priznati, ta graševina bila “perfect match” uz sarmu. Nismo ni očekivali takvo vino i tu godinu. Ma nismo pobliže ni gledali o čemu je riječ. Mislili smo da je mlada i svježa. Nismo očekivali ni takvo vrijeme sredinom travnjau ovo doba godine, no možda smo je i baš zbog hladnoće s velikim veseljem popili nakon ručka. Bravo Floki.
.
.
.
.
Pratite nas.
Budite veselo i živo,
vole vas Ana i Ivo