blog.vino.hr

Po svetom Lovri ime je dobio lovrijenac, prekrasna crna sorta vinove loze nastala u francuskom Alsaceu, otkud se u prvoj polovici 19. stoljeća preko Njemačke proširila u većinu zemalja Habsburške Monarhije. Sveti Lovro slavi se 10. kolovoza, na dan kad, simbolično, bobice grožđa prestaju rasti i počinju sazrijevati.
Svjetski vinski “znalci” mahom ignoriraju sortu jer najbolja vina daje u Austriji, zemlji koju slabo poznaju i uglavnom podcjenjuju. Najutjecajniji vinski kritičar, kontroverzni Amerikanac Robert Parker, donedavno ga nije ni spominjao na 1650 stranica svog “Vodiča za kupce vina”. Prvu je kritiku na internetskoj stranici Wine Advocate napisao prije pet godina o berbi 2003. iz burgenlandskog Schloss Gobelsburga koja je tek sad u punoj snazi. Slaba je utjeha proizvođačima što je jedna od najvećih suparnica Parkeru, britanska kritičarka Jancis Robinson, napisala kako sorta može dati vina vrhunske kvalitete. Njezina sunarodnjakinja Joanna Simon u “Velikoj knjizi o vinu”, koja je prevedena i na hrvatski, za lovrijenac ili st. laurent kaže kako može dati zanimljivija vina od cabernet sauvignona te da je to austrijska specijalnost koja može podariti vina slična crnom pinotu, pa i onim najboljima iz Burgundije. I nije ga slučajno usporedila s crnim burgundcem. Lovrijenac je nastao križanjem crnog pinota, koji daje neka od najboljih crvenih vina svijeta, sa sortom gouais blanc, koja vjerojatno potječe iz Hrvatske. Naše joj je ime bijela belina velika, no nažalost, gotovo smo je iskrčili. I ta bijela sorta je pojačala boju crnom pinotu, koji je svjetliji od drugih crnjaka, a u pojedinim godinama prije ružičast nego crven ili crn. Iako nema veze s ovom pričom, treba spomenuti da su isti roditelji dali i chardonnay, najpopularniju bijelu sortu na svijetu. Lovrijenac daje i malo gušća vina od crnog pinota. Pojednostavljeno rečeno, struktura im je sličnija dalmatinskim i južnotalijanskim vinima nego francuskim, izuzev onih iz donjeg toka rijeke Rhone. Zato je našim ljubiteljima “crnjaka”, naviknutima na gusta južnjačka vina, lovrijenac dobar uvod u prekrasan svijet crnih pinota s kojima dijeli i mirise po malini i trešnji.
Hrvatska veza s lovrijencem je i Burgenland, vinska regija u istočnoj Austriji koju mi zovemo Gradišće i u kojoj živi poprilično Hrvata. Gradišćanski Hrvati koji se bave vinom poznatiji su po slatkim bijelim predikatima, a od crnih rade frankovku i zweigelt, sortu nastalu križanjem lovrijenca i frankovke.
Najbolji lovrijenci stižu iz burgenladskih podruma čiji su vlasnici Austrijanci. To su vinarija Juris Georga Stiegelmara ili samostan u Klosterneubergu. U Hrvatskoj se mogu kupiti lovrijenci Heinrich i Schloss Gobelsburg, čiji su proizvođači vrlo dobri iako i ne izvrsni.
Za stolom lovrijenac će biti odličan partner letećoj divljači poput fazana, jarebica, trčaka, zatim zecu, ali i domaćoj peradi tamnijeg mesa, patkama i guskama, bez jačih umaka. Voćne arome istaknut će se u većoj, širokoj čaši u obliku tulipana koja se pri vrhu širi.

Tipičnog, ali nježnog mirisa po ruži, ugodne slatkoće i lijepih kiselina mošt je od traminca ubranog u vinogradima oko Kurije Nespeš. Iznenadilo je što su u ekstremno vreloj 2011. godini svi mirisi i okusi umjereni. Traminac je inače sorta ekstrema. Mnogi ga ne vole jer im prejako miriše i zbog toga će reći kako je to “žensko” vino. Traminac u pravilu ima i puno alkohola protiv čega se vinari “bore” zaustavljanjem vrenja, pa dobivaju slađa ili sasvim slatka vina. I za takva će neki reći da su napravljeni po ženskom ukusu iako istraživanja pokazuju da muškarci vole slađa vina više nego žene. Treći je ekstrem to što mu često nedostaje kiselina, no pravilnim izborom datuma berbe i tome se može doskočiti. Na kušanjima arhivskih traminaca Iločkih podruma u pravilu se najviše govori o njihovoj svježini, a za nju su najzaslužnije kiseline. Iločki traminac Principovac, ledenu berbu 2007., svjetska udruga vinskih novinara i pisaca uvrstila je na 19. mjesto liste 100 najnagrađivanijih vina u sezoni 2010./2011. Ovo priznanje vraća Ilok na prvo mjesto hrvatskih proizvođača traminca koje su mu tijekom Domovinskog rata i nakon njega baš predikatnim vinima “oduzeli” Kutjevački podrum i Đakovačka biskupija ledenim i izbornim berbama, u kojima je dominirao miris plemenite plijesni. Takva slatka vina savršena su pratnja paštetama od gusjih ili pačjih jetara.
Iločki podrumi, ostali iločki vinari, pa i Kutjevo, rade i suhe tramince. Uglavnom su to jednostavnija vina slabijeg tijela. Iznimka je u tim toplijim dijelovima kontinentalne Hrvatske Baranjac Slavko Kalazić. Njegov traminac 2009. suh je, ali “gromovit”. Ima 15,1 posto alkohola i arome meda, karamela, posušenog voća koje su uobičajene u puno odležanijim vinima. To vino neće biti lako sljubiti s hranom, pa čak ni s orijentalnom kuhinjom koju uglavnom preporučuju uz mirisne tramince, no ni ne treba inzistirati. Vino je dovoljno samo sebi. Te je godine i s puno hladnije Plešivice stigao sličan traminac. Velimir Jagunić suhim vinom berbe 2009. lani u lipnju osvojio je titulu prvaka na ocjenjivanju vina Zagrebačke županije, a sad mu je traminac sasvim sazrio. Mladi vinograd posadio je uz kuću kako bi se, kaže, mogao igrati. I sad se pošteno zaigrao. Sa sinom Dominikom, koji je pred završetkom Agronomskog fakulteta, ostavio je dio grožđa na trsu za ledenu berbu koja će sigurno dati jako slatko vino.
Obrnuti put, od slatkog ka suhom, s tramincem je prošla susjedna Mladina. U siječnju 2009. imali su ledenu berbu na položaju Gaj, a to vino, kojem će se pisati berba 2008., još nije na tržištu. Godinu dana mlađi, poluslatki traminac prodaje se već godinu dana. Ima čak 16 posto alkohola, što nije smetalo ocjenjivačima u Parizu i Veroni da mu dodijele najviša, zlatna priznanja. Iz berbe 2010. Mladina je napravila suhi traminac. Takvim je vinima najteže osvajati nagrade, ali su najiskrenija. Nemaju slatkoću koja može sakriti eventualne nedostatke. Ali imaju miris koji osvaja.
Traminac potječe vjerojatno iz Tramina u Južnom Tirolu. U literaturi se spominju dva traminca – crveni, nazvan prema boji zrelih bobica grožđa, te mirisavi, prepoznatljiv prema mirisu ružinih latica. Većina ampelografa (stručnjaci za sorte vinove loze) ipak smatra kako je riječ o različitim klonovima iste sorte.
Novi zeland te američke savezne države Oregon i Washington imaju najbolje tramince u vinskom Novom svijetu. Ima ga i u ostalim prekooceanskim vinskim zemljama, ali tamo je za ovu sortu ipak pretopla.
Iz Elzasa stižu najcjenjeniji traminci svijeta. Tamo ih zovu gewürztraminer (mirisavi) i rade iznimna vina od kasnije branoga grožđa napadnutog plemenitom plijesni. Alzaškim tramincima svježina i mladost u boci traju desetljećima.
I da ponovimo: Ima arome, malo kiselina, puno alkohola… I za Sophiju Loren govorili su da ima razmaknute oči, prevelika usta i krive noge, a svejedno je jedna od najljepših žena na svijetu.