Sovjetski Savez je bio četvrti proizvođač vina na svijetu, no 80 posto radilo se na danas neprihvatljiv način, uz dodatak šećera i destilata. Rusija danas, prema predstavljanju njihova vinogradarstva i vinarstva na Crnomorskom vinarskom forumu u lipnju u Varni u Bugarskoj, ima 60.000 hektara vinograda (bez Krima) i proizvodi 360 milijuna litara vina. To je otprilike tri puta više vinograda i pet puta više vina nego u Hrvatskoj, koja je površinom 300 puta manja. Rusija je bila peta na listi najvećih proizvođača vina u SSSR-u. Ispred nje bile su Ukrajina, Gruzija, Moldova i Azerbejdžan kao najveći. Iako tu zemlju vežemo uglavnom uz naftu i plin, ne treba čuditi da rade vino jer graniče s Gruzijom i Armenijom, a negdje na području tih dviju današnjih država prije otprilike 8000 godina vino je i nastalo. Tradicije, dakle, ima, a prema kušanim vinima ima i odličnih vinogradarskih područja. Vinarija Aspi posvetila se uglavnom međunarodnim sortama. Pod etiketom Savalan, što je ime općine poznate po dobrim vinima, kao što je kod nas, na primjer, Kutjevo, pune solidan Syrah 2014., jako dobar Alicante bouchet 2013. i odličan Cabernet sauvignon Ripassato 2014. Riječ je o posebnoj tehnologiji s dvije berbe. Grožđe iz prve berbe uobičajeno maceriraju od dva do tri tjedna, a kad ga isprešaju, u mošt ubace pomalo prosušeno grožđe kasne berbe pa maceriraju ponovno. Nešto slično radi se u Tokaju za slavna slatka vina, no ovaj crnjak sasvim je suh, ali jako gust i gotovo da ga treba prožvakati prije gutanja. Ubit će me sommelieri zbog ove preporuke, ali namakao bih kruh pečen pod pekom u to vino kao prilog tvrdim zrelim sirevima.
Izvanredna autohtona crna sorta Azerbejdžana i okolnih zemalja je saperavi.
Ima tako izražene kiseline da je mlada vina vrlo često teško piti. No berba 2013. i nekoliko starijih daju prekrasna, pomalo divlja, ali vrlo ukusna vina koja će odlično pristajati velikoj većini jela od tamnog mesa, posebno onima koja se jedu “sa žlicom”. Za svaku pohvalu je Yarimada Saperavi 2012. vinarije Agro-Azerinvest. Izvrsna je i Yarimada Madrasa iste berbe. Madrasa je sorta s obala Kaspijskog mora, a ovo je vino kratko odležalo u drvetu i dugo u boci. Azerbejdžanci na kontraetiketu stavljaju i datum punjenja u bocu, što može biti koristan podatak kod odležanih vina, kakva njihovi crnjaci uglavnom i jesu. Ima čak i vina na kojima godina berbe ne piše, ali piše kad je punjeno.
Gruziju povezujemo s vinima iz amfore, no na četiri dosadašnja ozbiljna kušanja qvevrija, što je njihovo ime za tu glinenu posudu, nisam pronašao neko koje bi mi se dopalo. Razmazila su me hrvatska, slovenska i talijanska vina iz amfora. Ima Gruzija, međutim, fina crna vina. Ponovno je riječ o sorti koju zovu saperavi, a pouzdano dobra su ona na kojima piše Mukuzani. Riječ je o dijelu povijesne gruzijske provincije Kakheti, a vina s tim imenom odležavaju najmanje tri godine u bačvama. Među ruskim vinima nedavno mi se dopao pjenušac Pinot Gris Millesime Rose Brut vinarije Novy Svet, ali puno veći užitak pružaju vinjaci. Ako su etikete na ćirilici, prema dogovoru s Francuzima na njima smije pisati Cognac, a ako je latinično pismo, uglavnom piše brandy. Vinjaci odležani 20 i više godina nisu jeftini, stoje oko 1000 kuna, no gotovo da su ravni “pravim” konjacima, a nekoliko su puta jeftiniji.
Na ocjenjivanju u Varni najbolje je prošao armenski Tsar Tigran star 30 godina, a slijedila su ga dva ruska 25-godišnjaka, Bagration i Petr Velikiy iz destilerije Kizlyar u Dagestanu.