Napoleonovi vojnici su u Samoboru bili početkom 19. stoljeća, njihova je vlast u dijelovima današnje Hrvatske započela 1806. i trajala do sloma u Rusiji 1813., a o bermetu se pisalo još polovicom 18. stoljeća. U samoborskim crkvenim knjigama spominju ga 1755. kao “dobar lijek za želudac”. U utorak, 27. ožujka, spomenuli su ga u pitanju na kvizu “Potjera”: “Koje se aromatizirano vino proizvodi od Napoleonova doba u Samoboru?”. 
Igrač nije znao odgovor pa je voditelj pogrešno rekao kako je riječ o bermetu. To je problem Googlea na kojem svatko može objaviti što želi bez odgovornosti. Činjenica jest da se do prije nekoliko desetljeća pričalo kako su recept za bermet u Samobor donijeli francuski vojnici. Čak su naziv mnogi izgovarali “francuski”, s naglaskom na drugom slogu. A činjenica je da s francuskim jezikom naziv tog izvrsnog gorko-slatko-kiselog pića nema veze. Bermet je iskrivljena njemačka riječ wermut što znači pelin. Nijemci su ga kao lijek radili još u 16. stoljeću. Čisti hrvatski naziv za bermet bio bi pelinkovac. To piće danas više nije vino, nego liker, odnosno destilat u kojem se maceriralo (namakalo) lišće te biljke koja je sinonim za gorak okus. Pelina ima i u bermetu, uz mediteransko voće, a baza mu je vino od crnih sorata portugisca i frankovke. Da su meni postavili ovo pitanje na kvizu također bih odgovorio da ne znam jer nema aromatiziranog vina koje se u Samoboru proizvodi baš od Napoleonova doba. Ako je igrač ispao iz kviza “Potjera” zbog ovog pitanja, dužni su mu barem ispriku, a možda i puno više od toga. Bermet nije jedino piće vezano uz Samobor o kojem se na Googleu lako mogu pronaši neistinite informacije. Ako se upiše “prvi hrvatski pjenušac”, prva tri članka koji će se pojaviti bit će o slatinskom pjenušcu čija je proizvodnja počela 1864. Njih će demantirati već četvrti članak, o Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj gospodarskoj izložbi 1864. u Zagrebu, na mjestu današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta. U katalogu s te izložbe piše kako je Franjo Pokorny (on je kasnije osnovao današnji Badel) izlagao “šampanjac od hrvatskoga vina”. Tad se smjelo pjenušava vina nazivati šampanjcima, a ako ga je Pokorny izlagao 1864., znači da ga je napravio barem godinu dana prije pa onaj slatinski nikako nije mogao biti prvi. No mala tvornica šampanjaca osnovana je u Samoboru oko 1800. godine. Spominje je Tihana Luetić u radu “Demografska analiza stanovništva grada Samobora od kraja 18. stoljeća do 1857. godine” uz napomenu kako se tvornica “nije dugo održala”.
Ni to vjerojatno nije prva proizvodnja pjenušaca u Hrvatskoj. Tu čast možda zaslužuju u Primorju, u okolici Bakra i Novog Vinodolskog, gdje su u drugoj polovici 18. stoljeća posadili vinograde na terasama, a od tog grožđa radili “vodice”, prirodno pjenušavo vino nastalo metodom “rurale”, kakvu su u talijanskom Pijemontu koristili za vina Asti spumante. Druga fermentacija odvijala se u boci, ali nije se dodavao liker za reguliranje alkohola, slatkoće i aroma. Ta su vina bila slatka, a slično su pjenušce radili i u Limouxu na jugozapadu francuske. Tehniku su zvali méthode ancestrale, a pouzdano se zna da su pjenušce imali i prije rođenja Pierrea Pérignona (1638. – 1715.), redovnika čije ime danas nosi najslavniji pjenušac na svijetu. Dom Perignon, dakle, nije izumio šampanjac. U Limouxu postoji zapis o proizvodnji iz 1531. godine, a i u Engleskoj su radili pjenušava vina do 16. stoljeća, kad je vinogradarstvo i vinarstvo na Otoku zamrlo nakon što je kuga poharala sela. Pogrešne informacije o Champagnei, kolijevci pjenušaca, s Googlea su nestale. Vrijeme je i da svi koji kod nas žele pisati o vinu počnu provjeravati otkud prepisuju.
Vino.hr online vinoteka