Ispočetka su vina bila žuta ili crna, ovisno od kojeg su ga grožđa radili. Potom je žuto postajalo sve zelenkastije, od crvenoga grožđa počeli su raditi i ružičasta, a neke sorte, poput portugisca, davale su vina gotovo ljubičaste boje. Žuta vina su ostala čak i kao kategorija, i to u francuskoj regiji Jura kraj granice sa Švicarskom. Nastanu kao bijela, pa žuta postanu jer šest godina zriju u bačvici, i to u dodiru sa zrakom. Posljednjih dvadesetak godina sve su popularnija narančasta vina. Rade se od bijeloga grožđa tehnologijom koja se koristi za crna vina, a to znači da se određeno vrijeme, od nekoliko sati do više mjeseci, kožice grožđa namaču u soku.
Svaka od tih vinskih boja ima i više varijacija, a sve su rezultat prirodnog pretvaranja grožđanog soka u vino. Prošle godine, pak, pojavilo se plavo vino. Šestorica baskijskih 20-godišnjaka su sa stručnjacima tamošnjeg sveučilišta i lokalne uprave za istraživanje hrane dvije godine “sklapali” vino od bijelog i crnoga grožđa iz glasovite španjolske Rioje, iz koje stižu neka od najboljih vina na svijetu, te malo manje poznatih vinorodnih regija Zaragoza, Leon i Castilla la Mancha. Iz kožica crnoga grožđa ekstrahirali su antocijan i piće, koje je s obzirom na grožđe moralo biti ružičaste boje, obojili njime te indigotinom. To je umjetno plavo bojilo na bazi indiga, poznato i kao aditiv E132 za koji su laboratorijska istraživanja na miševima pokazala kako se u prisutnosti natrijeva nitrita pregrađuje u kancerogene nitrozamine. Zato postoji upozorenje da se ne konzumira prečesto, a preporuka je da ga se općenito izbjegava.
Baskijski hipsteri to su piće još i zasladili, što je veći zločin od bojenja. Prirodna vina mogu biti slatka zato što se zaustavi vrenje pa kvasci ne uspiju sav grožđani šećer pretvoriti u alkohol, a ne zato što mu se dodaju sladila. Sad se čude što je španjolski sud presudio da se Gik ne može prodavati pod nazivom vino jer ne spada ni u jednu od 17 vinskih kategorija, nego su ga svrstali među “druga alkoholna pića”. Vlasnici tvrtke cijelu priču nazivaju kontrarevolucijom, odnosno udarom španjolskih tradicionalista na baskijske inovatore. Ne shvaćaju da se u vinu uživa i vidom, a blješteća plava boja oku baš nije ugodna. Otprilike kao što ugodan ne bi bio pogled na krave na švicarskim pašnjacima koje je Milka obojila u ljubičasto. Pitanje je i bi li baskijski inovatori uživali u marmitaku, lokalnom jelu od tunina mesa, krumpira, rajčice i luka da je tuna narančasta, krumpir crven, a rajčica zelena. No priča o plavom napitku pokazala se superuspješnim marketinškim projektom. Stotine tisuća boca Gika prodane su u 25 zemalja svijeta. Šteta je što i sam proizvod nije dobar.
Miriše voćno, ali poput lošeg soka, otužno je slatkasto, a okus podsjeća na pilule umjetnih zaslađivača. Tupo je, mlitavo i neugodno. Banalni proizvod koji imitira vino, bez ikakvog sadržaja, opisao je Gik Igor Luković, predsjednik Udruženja sommeliera Vojvodine i kolega s ocjenjivanja pravih, odnosno “neplavih” vina. Smiješno je i to što Gik Blue Wine u Velikoj Britaniji prodaju po 7,50 funta, što je oko 65 kuna. Za taj iznos u svjetskim supermarketima mogu se kupiti tisuće vrlo pristojnih sauvignona, chardonnaya, merlota, cabernet sauvignona, syraha, Chiantija…, a kod nas deseci graševina, malvazija, žlahtina, frankovki… Čak i senzacionalni Enjingijevi rajnski rizlinzi kasnih berbi 2007. i 2012. Nejasno je, stoga zašto bi netko toliko novca dao za piće kojemu već černobilski plava boja pokazuje da baš nije za ljudsku konzumaciju. 
Vino.hr online vinoteka