Skladna, fina, svježa, elegantna, živa, bogata i danas je graševina Vlade Krauthakera iz 1995. Te je godine Krauthaker bio “svjež” privatni vinar. Malo prije toga je otišao iz Podruma Kutjevo, kojem je bio glavni enolog. Upravo se i po ovoj graševini, s karakterističnom dijagonalno “prerezanom” etiketom, vidi da je sasvim opravdano stigao u sam vrh hrvatskog vinarstva.
Kušali smo je zahvaljujući drugom našem slavnom enologu, Franji Francemu, koji je iz svoje arhive izvukao dvadesetak hrvatskih vina vina kako bi s grupicom vinskih prijatelja ocijenio potencijal starenja dvije naše najznačajnije sorte, graševine i plavca malog. I nakon što je pokazao Vladinu graševinu iz mladih dana, pohvalio se i svojom. Bila je to Đakovačka graševine 1983. iz Mandićevca, ugodno gorko i puno vino finih aroma u kojima je dominirala neka luda karamela. U PIK-u Đakovo Francem je počeo enološku karijeru koju je kasnije nastavio u Badelu 1862. te Agrokoru. Odličnima su se pokazale i dvije mlađe graševine iz 2008. Prekrasne arome botritisa imala je slađa iločka, pod etiketom Principovac, a psoebno kompleksno vino bila je polusuha beljska Graševina Goldberg. Važno je napomenuti da vina koja je ponudio na kušanje nisu bila pripremana za starenje, anisu ni čuvana u idealnim uvjetima. Nijedno nije ni prečepljeno, što se inače s arhivskim vinima redovito radi. Unatoč tome većina se pokazala vrlo živima. Te naše graševine očigledno postaju s godinama sve ljepše čak i bez “plastičnih operacija”. Jako je fina bila slađa graševina 1999. iz Mladine, a senzacionalnim se pokazao traminac iste vinarije i iste berbe. Sočno, voćno, puno i iznenađujuće svježe, s obzirom na starost te na to da traminac često ima problem s kiselinama. Valja napomenuti da je većina bijelih vina izgubila osobine sorte. Nadvladale su ih tercijarne arome koje nastaju ležanjem u boci.
Iako nema veze s pričom o zrelim, da ne kažemo starim vinima, moram spomenuti da je jeno od najugodnijih iznenađenja bila kvalitetna Graševina Iločkih podruma 2014. Koliko god mi pričali o toj godini kao lošoj, butelja za 25 kuna bila je izvanredna. Kompleksna, puna i snažna bila je i vrhunska graševina 2011. istog podruma. Koliko nalikuju jedna drugoj ili koliko se razlikuju možda je najlakše opisati tvrdnjom da je mlada za masniju ribu, poput soma, a starija za neku mesinu na granici bijelog i crvenog. Crna vina su me manje dojmila. Berbe između 2005. i 2000. nisu zaslužile posebne komentare, ali neke starije jesu. Posebno Postup 1991. i Dingač 1990. Oba vina su iz Poljoprivredne zadruge Dingač. Postup je dobio zrelost kakva odlikuje, primjerice, suhe tokajce ili vina iz francuske Jure, a Dingač je ostao prepoznatljiv. Bilo je tu slasti, sočnosti, punoće i iznenađujuće svježine za 25-godišnjaka. Vino koje bi osvojilo tri zvjezdice, dakle 85 bodova ili više na Vinskim zvijezdama, najstrožijem hrvatskom ocjenjivanju. Francem je, uostalom, okupio sva tri osnivača tog ocjenjivanja, a on je, kao i Ivan Dropuljić, na nekima od njih sudjelovao.