Čamcem smo vozili slalom između stoljetnih hrastova sela do korita Lonje u proljeće 1995. Širom Lonjskog polja voda je bila dublja od metra, kao u poplavljenoj Luisiani iz filma “Južnjačka utjeha” i nikoga ne bi iznenadilo da je iz vode iskočio neki vojnik sa strojnicom visoko podignutom iznad glave. No “iskakale” su samo životinje koje su pokazivale ljudima kako se može živjeti zajedno. Na rijetkim uzvisinama čekale su da se voda povuče lisice i kune, a pokraj njih šćućurili su se miševi i ptice. Lovci i lovine zaboravili su svoje prirodne uloge zbog opasnosti koja je podjednako prijetila i jačima i slabijima. Gotovo 30 godina kasnije na mjesta na koja smo morali čamcem stizali smo autom. Samo je drvena kuća na stupovima upućivala na to da je ponekad ovdje more. A oko hrastova pasle su stotine konja.
Nas je osam uzgajivača konja iz Moslavine koji ih držimo tu u Lonjskom polju. Ukupno je između 300 i 400 grla, ispričao je Zvonko Meravunac iz Kutine. Sa psom Donom došao je vidjeti konje koji su u društvu stotinjak goveda pasli na lijevoj obali Lonje, prema selu Osekovu nedaleko od Popovače.
- Puno je bilo kiše ove godine pa su konji dugo bili ‘kod kuće’. Sad uživaju – priča prilazeći hrvatskim posavcima i hladnokrvnjacima, među kojima je i puno ždrebadi. Plahi su konji, kad Don krene prema njima, udalje se.
- Puno je tu čagljeva, napadnu ih i grizu. Zato se boje i pasa – objašnjava. A boje se i ljudi, barem onih nepoznatih, pa ih ni fotografirati nije lako. Kao da znaju domet teleobjektiva, taman kad bi ih se moglo snimiti, otrče na drugo mjesto. Obišli smo ih oko podneva vrućeg ljetnog dana. Većina konja i ljudi, ali i obada i sličnih letećih napasti, tražila je hlad pod krošnjama. Konji i goveda, kojih je također puno, tjerali su ih mašući glavama i repovima, a ljudi, u nedostatku repa, glasnim i povremeno bolnim udarcima dlanom po vratu. Obade i muhe tjerali su nakratko, a konjima je svaki “pljesak” bio novi razlog da otrče pa smo na nekoliko stotina metara udaljenosti kilometre prehodali kako bismo im bili što bliže. Samo s jednim nije bilo problema. Među stotinama smeđih isticao se bijeli konj Zorro Lidije Trdišević iz Ravnika, koja nas je i povela na pašnjake.
- To je čistokrvni arap. Vlasnica ga je zapustila pa udomila kod mene, a poslije rekla i da bi ga prodala te me razveselila – rekla nam je Lidija, koja je 13-godišnjeg ljubimca istetovirala na ramenu. I za to ima jako dobar razlog.
- Probudila sam se jedno jutro i nisam osjetila noge. Problemi s kralježnicom i još neke bolesti. Imala sam 20 operacija. Liječnici su mi rekli da bi bilo dobro da, uz rehabilitaciju, i jašem jer tad cijelo tijelo radi. I pomoglo je, uz konja sam konačno ustala, pa i prohodala. Kad sam završila u bolnici, danima nije jeo. Počeo je tek nakon što je preko mobitela čuo moj glas – prisjetila se Lidija dok je Zorro skakutao oko nje. Poseban je, objašnjava, i po tome što mu se boja oka mijenja prema raspoloženju. Bijelo je kad je oprezan, a crno kad je sve u redu.
Lidija ga redovito jaše, a tura od 50-ak kilometara im je poput šetnje, atrakcija su i na vjenčanjima na koja odlaze do Ivanić Grada, pa i Sesveta u Zagrebu. Njegova je sudbina tako sasvim drukčija nego ostalim konjima na pašnjaku. Vlasnici ih uzgajaju uglavnom zbog mesa. I ne prodaju ih, kao što mnogi vjeruju, samo Talijanima. Odličnu salamu od konjetine kušali smo u Eko turizmu Bistrički u Osekovu, koje je u srpnju proslavilo 10. obljetnicu.
- Bogec bistrički – predstavio se vlasnik Vlado i pitao me jesmo li se već upoznali. Nisam ga se sjećao, ali bio je u pravu. Kasnije sam, listajući knjigu dojmova, pronašao i zahvalu koju sam mu napisao i potpisao 12. srpnja 2009. – Hvala na gostoprimstvu – nedvojbeno piše mojim rukopisom, a i potpis nalikuje mojem i upućuje na to da je bilo veselo. Uostalom, s Vladom je i danas tako.
- Imam odlično vino kuće. Rekao mi je vinar da ga radi od pet sorata zato da gost poslije ne zna od koje ga glava boli – pričao je točeći gemišt pa dodao kako ga je radio i od obične vode.
- Prošla je ponoć, gostima se nije išlo, a meni je nestalo mineralne. Napunio sam običnu u bocu i izgovarao ‘psssst’ svaki put kad bih je otvarao. Nisu skužili – još je jedna vesela Vladina priča.
Atrakcija drvene kuće u kojoj prima goste su i stepenice koje ne vode nikud. Doslovce, jer na stropu zasad nema rupe kroz koju bi se ušlo na još neuređeni kat. Uređen je, zato, kamp u koji Vlado goste poziva i pjesmicom.
– Če pri hiži nemaš mira, če ti baba komandira, dojdi Bistričkom – recitira. A dobra su pozivnica i odojci i janjci s ražnja, kotlovina, gulaši, domaći naresci uz sir i vrhnje, domaći kruh iz krušne peći, kolači poput, gibanica, štrudla, buhtla, krafna… I šarani na rašljama odlična su pozivnica u Lonjsko polje u koje na mrijest dolaze i ribe iz Dunava. Kako je veliko područje poplavljeno mjesecima, to je i jedno od najvećih mrijestilišta šarana u Europi, a od prvoklasne ribe mirnih slatkih voda puno je i štuke, soma, smuđa…
Za pripremu šarana na rašljama majstor je i Tomislav Trdenić koji s bratom Krešimirom i ocem Vladimirom ima vinariju u Popovači, a pokraj nje i lijepi mali objekt za primanje gostiju. Dolaze najavljeno i nenajavljeno, ima ih i iz dalekih azijskih zemalja, a ponekad dođu i na konjima, na odmor tijekom terenskog jahanja. I na čašu odličnog vina jer Trdenići se, kao i sve više lokalnih vinara, imaju čime pohvaliti.
Još 1914. osnovana je u Moslavini Vinovska zadruga Voloder, a članovi su davali grožđe od kojeg se radilo zajedničko vino. Nešto slično želimo i mi napraviti. Nas osam vinara dogovorilo se da ćemo iz ove berbe svaki dati tonu-dvije grožđa škrleta i napraviti zajedničko vino. Htjeli bismo da to bude službeno vino za hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije koje počinje 1. siječnja 2020. godine, ispričao nam je Tomislav Trdenić, čija je obiteljska vinarija u Popovači.
S kolegama iz vinarija Florijanović, Ilovčak, Jaram, Kezele, Miklaužić, Mikša i Voštinić-Klasnić osnovali su Udrugu Proizvođačka organizacija škrlet. To je, priča Tomislav, zasad neprofitna organizacija, ali i prvi korak prema zadruzi koja će biti profitna. Tih osam vinarija u posljednjih je nekoliko godina sasvim preokrenulo priču o autohtonoj sorti koje, osim u Moslavini, jako malo ima samo još u Mađarskoj. Tamo je zovu czeiger, a naše je najčešće ime dobio po njemačkoj riječi scharlach za crveni osip kože, zato što bobice škrleta u punoj zrelosti na sunčanoj strani dobiju ljubičasto-crvenkaste pjegice. Nekad su je zbog boje zrelih bobica zvali vinek žuti, žutak, žutina… i tepali mu ovnek žuti jer mu grozd nalikuje ovnovoj glavi sa zavinutim rogovima. Stilizirani ovan je i zajednički znak današnjih proizvođača škrleta.
Spomenuta osmorka promijenila je karakter škrleta. Prije 10 i više godina bilo je to uglavnom vino s malim ostatkom neprovrela šećera jer se takvo, pričali su vinari, lakše proda. Nova je generacija shvatila da ne smije povlađivati tržištu, nego da ga mora učiti o vinu. Rade suhe škrlete koji doista iskazuju veliki potencijal. Rade i više tipova vina. Trdenići, na primjer, imaju bazični škrlet i etiketu Private collection. Tomislav Voštinić ima bazični suhi škrlet, potom Škrlet Unika, predikatno vino za koje je berba bila 10-ak dana nakon uobičajenog termina, te Mecenu proizvedenu tradicionalnim pristupom u starom vinogradu i novom podrumu. Maceracija grožđa trajala je 24 dana što je rezultiralo jantarnom bojom i raskošnom aromom u kojoj dominira zrelo voće. Ima i Arhiv 2012. To je vino od grožđa iz staroga vinograda u kojem škrlet dominira, a svaka od 800 boca je numerirana. Radi se od škrleta i pjenušac proizveden klasičnom metodom druge fermentacije u boci. Škrlet je i začin chardonnayu i bijelom pinotu u pjenušcu Glamour Marka Miklaužića.
Bave se škrletom i stručnjaci. Klonska selekcija trsova počela je izborom 80 najboljih trsova između njih 10.000. Izbor je sužen na 22, pa na 12, koji su prošli najstrože zdravstvene testove na Institutu za vinovu lozu u njemačkom Geisenheimu i australskom laboratoriju za virologiju u Adelaideu. Osam izdvojenih klonova posadili su u pokusnom vinogradu, a tri najbolja prijavili Zavodu za rasadničarstvo u Osijeku. Dvije godine istraživali su i polifenolni sastav pet hrvatskih bijelih sorata. Polifenoli su antioksidansi, spojevi koji povoljno utječu na stabilnost i čuvanje vina, ali i na one koji vino s puno polifenola piju. Oksidacija je u stvari starenje, pa antioksidansi, pojednostavljeno rečeno, produljuju mladost. U igri su bili pošip i maraština iz Dalmacije, istarska malvazija te kraljevina i škrlet iz sjeverozapadne Hrvatske. Pošip i škrlet imali su najviše polifenola. Istraživali su sastojke koji bi mogli pojačati arome škrleta. Otkrili su da škrlet među tim sortama ima najviše terpena, a oni su glavni nositelji aroma kod muškata i traminaca, pa bi poput njih mogao mirisati na ružu. Ima i najviše spojeva koji potiču razvoj mirisa jabuka i krušaka, a također su poželjni u vinu.
Bavio se škrletom i bard hrvatskog pjesništva Dragutin Tadijanović. Došao je 2001. u Repušnicu u vinariju Mikša i nakon kušanja njihovih vina napisao:
“Drago mi je što sam ovdje bio,
I ne samo bio – nego i Škrleta pio!”.
Kako je Tadija 1987. na Rabu napisao pjesmu “O krilatom konju”, koja je objavljena u zbirci “Srebrne svirale”, možemo reći da smo tim tragom krenuli tražiti vezu između konja i moslavačkih vina, pa ga možemo i parafrazirati:
“Drago nam je da smo tamo bili,
I ne samo bili – nego i Škrleta pili!”.
Škrlet ima i svoju ulicu. Putove prema moslavačkim klijetima nazvali su po sortama loze. Počasno mjesto pripada škrletu, ali ulicu ima i moslavac, sorta čije ime upućuje na to odakle potječe.
Od moslavca Međimurci rade svoju robnu marku Pušipel, u Sloveniji ga zovu šipon, a u zemljama njemačkoga govornog područja furmint. I u Mađarskoj, gdje je baza za slavni slatkiš tokajac, koji su u prošlosti širom svijeta opisivali kao kralj vina i vino kraljeva. Čak je i glasoviti skladatelj Joseph Haydn pristajao da mu se dio honorara isplaćuje u tokajcima, pa i moslavac, poput škrleta, ima veze s umjetnošću.
Ne bježe moslavački vinari od moslavca, no mnogi im pomažu u stvaranju sve boljih vina od škrleta, a sami su premali da bi toliko truda i novca posvetili još jednoj sorti. No ima ga gotovo svaki vinar, a na ovogodišnjem ocjenjivanju vina od hrvatskih autohtonih sorata u Kutini OPG Jančar Zoran dobio je zlato za Moslavac 2018. i veliko zlato za Izbornu berbu bobica 2017.